Volonterske riječi, riječi prijatelja

Od prvog susreta s vama znala sam da će ovo iskustvo dovesti do nečega dobrog i lijepog. I bila sam u pravu. Dolazim u Prihvatilište zadnjih sedam mjeseci barem jednom tjedno. Svaki tjedan. Čak i kad kažem sebi da ne smijem ovaj put jer “moraš učiti”, pobjegnem iz svoje sobe ili usred vožnje do grada samo promijenim tramvaj u smjeru Porina, jer osjećam kao da me prijatelji čekaju kako bismo popili šalicu čaja s previše šećera i ne želim to propustiti. Djeca su uvijek sretna kad me vide I osmjeh na njihovim licima kad nas grle odmah I mene čini sretnijom. Hodajući kroz hodnike na svim katovima dok me pozdravljate pokušavajući pričati hrvatski, uvijek mi ispuni srce I tjera osmjeh na lice. Tu je i sjedenje satima s obiteljima u njihovim sobama i pričanje o svemu što se može raspravljati s obzirom na jezičnu barijeru. Tada shvatite da je moguće razumjeti nekoga iako ne pričaš njihov jezik. Pozitivnost kojom zračite tjera me na razmišljanje o tomu koliko često stvari u životu uzimam zdravo za gotovo i koliko često se žalimo na stvari koje su besmislene.  Nadam se da i vi u meni vidite prijatelja, osobu od povjerenja  s kojom ćete ispijati čaj u vašem novom domu u Hrvatskoj. Volonterka Mateja Sršen

Staze, br. 4